Ekonomija i ekosistem

Trebamo kultivirane ekonomiste koji znaju otkuda potječu, kako su se ideje razvijale. Drugo, trebamo ekonomiju koja vrlo jasno razumije sebe kao podsistem šireg sustava koji je konačan, biosfere, te je po tome beskonačan rast nemoguć. I treće, trebamo sustav koji razumije da ne može funkcionirati bez ozbiljnosti ekosustava. Ekonomisti ne znaju ništa o ekosustavu. Ne znaju ništa o termodinamici, ni o bioraznolikosti. U tom su pogledu totalni ignoranti, a ja stvarno ne vidim da bi ekonomistu nanijelo štetu ako bi znao da ako pčele izumru, on bi izumro također, jer ne bi bilo više hrane za njega. Ali ekonomisti ne znaju da mi ovisimo o prirodi u potpunosti. Za njih je priroda podsustav ekonomije što je sasvim ludo.

Ne mislim da je konačna presuda da za nekoliko desetljeća čovječanstva više neće biti, ali nismo ni daleko. Reći ću da smo prešli jednu od tri rijeke. Zastrašujuće je kako se količina katastrofa gomila posvuda u svim manifestacijama, oluje, potresi, erupcije vulkana, Zastrašujuće je, ali mi i dalje nastavljamo istim putem.

Principi ekonomije kakva bi trebala biti bazirani su na pet postulata i jednoj fundamentalnoj vrijednosti. Prvo, ekonomija treba služiti ljudima, a ne da ljudi služe ekonomiji. Drugo, razvoj se tiče ljudi, a ne objekata. Treće, rast nije istoznačan razvoju, a razvoj ne podrazumijeva nužno rast. Četvrto, nikakva ekonomija nije moguća bez ekosustava. Peto, ekonomija je podsustav većeg konačnog sustava, biosfere, te time beskonačan rast nije moguć.
Kada je u pitanju ekonomski interes, mi zaboravimo život i to ne samo drugih bića, već i ljudskih. Fundamentalna vrijednost koja bi podržala novu ekonomiju trebala bi biti da nikakav ekonomski interes nikada ne može biti iznad važnosti života. Kada kažem život, ne mislim samo na ljudska bića, zato što je za mene u središtu čudo života u svim svojim manifestacijama. Ali kada je u pitanju ekonomski interes, mi zaboravimo život, ne samo drugih bića, već i ljudskih. Ako se prijeđe ta lista, od jedne točke do druge, vidimo da je ono što je danas na djelu potpuno suprotno svakoj točki.

Rast je kvantitativna akumulacija. Razvoj je oslobađanje kreativnih mogućnosti. Svaki živući sustav u prirodi raste do određene točke i zatim prestaje rasti. Vi ne rastete više, kao ni ja. Ali i dalje se razvijamo. U protivnom ne bismo sada ovdje razgovarali. Dakle, razvoj nema granica. Rast ima granicu. To je jako velika stvar koju ekonomisti i političari ne razumiju. Oni su opsjednuti fetišem gospodarskog rasta.
Autor sam poznate hipoteze praga, koja kaže da u svakom društvu postoji razdoblje u kojem gospodarski rast, konvencionalno shvaćen ili ne, dovodi do poboljšanja kvalitete života. Ali samo do određene granice, praga iza kojeg, ako se rast nastavi, kvaliteta života počinje opadati. To je situacija u kojoj se sada nalazimo.

Zatim, treba dovesti potrošnju bliže proizvodnji. Ja živim na dubokom jugu Čilea, fantastičnom području za proizvodnju mliječnih proizvoda. Međutim, u hotelu u kojem sam bio prije nekoliko mjeseci za doručak sam dobio maslac iz Novog Zelanda. Nije li to ludo? A zašto? Zato što ekonomisti ne znaju kako izračunati stvarne troškove. Dovesti masalc s udaljenosti od 20 000 kilometara na mjesto gdje se proizvodi jako dobar maslac pod izgovorom da je jeftiniji je kolosalna glupost, zato što ne uzima u obzir koji je utjecaj na okoliš imalo 20 000 kilometara transporta. I uz to jeftiniji je zato što je subvencioniran tako da je jasno da je ovo slučaj u kojem cijene nikad neće reći istinu. Sve su to trikovi koji čine strašne štete. Ako se proizvodnja približi potrošnji, jest ćemo kvalitetniju hranu. Znat ćemo otkuda dolazi. Možda ćemo poznavati osobu koja ju je proizvela. Tako se stvar humanizira, ali praksa ekonomista danas je totalno dehumanizirana.

Manfred Max-Neef, čileanski ekonomista
Izvor: e-novine